Bijelo Dugme Forum / Community ~ Intervju sa TV Beograd 1994

Author

Message

< Goran Bregovic ~ Intervju sa TV Beograd 1994

flowerpower

Posted: 28.06.2007, 01:22

Moderator

Joined: 26 Apr 2007 Posts: 322 Residence:

OFFLINE


INTERVJU IZ TV EMISIJE O BIJELOM DUGMETU KOJU JE EMITOVALA TV BEOGRAD 1994. Razgovor sa Goranom Bregovićem vodio: Petar Popović S kojom vrstom emocija sada gledaš na Bijelo dugme? Cijeli život imam mali problem što se nikad ne vezujem prejako za bilo šta. Tako da sad, kad me ubaciš u ovako nešto kao što je Bijelo dugme, lijepim se polako, ovako retroaktivno zato jer sam bio otišao od svega sa velikom radošću. Zato što mi je posljednjih deset godina smetalo da izigravam poznatog čovjeka. Da nije bilo rata, ja sam već bio viđen za penziju. Nisam htio više ništa da radim, od kako sam kupio kuću na moru. Išao sam i vjezbao se za penziju s ribarima. Da nije bilo rata, ja praktlčno više nikad ne bih radio. Mislio sam da sam previše radio, previše bio poznat i to me je jako nerviralo. Sad kad kažeš Bijelo dugme, ja se sjetim da sam morao da budem tinejdžerska zvijezda i kad o tome danas razmišljam to mi je tako blesavo. Ali kada vrtim film unazad, sjetim se i tih lijepih stvari. Znaš, i danas kad neko krene da svira gitaru, krene sa tim da mu se desi sve ono što se desilo Bijelom dugmetu. Ja imam problem što sam to izgustirao odavno, i to me je posljednjih deset godina zamaralo. Radio sam svake dve-tri godine plošu, zatim tumeju, pa sam podnosio da budem poznat na par mjeseci, ali sam život bez Bijelog dugmeta doživio kao veliko olakšanje. Napokon mogu da radim onako kako sam sanjao posljednjih deset godina, a to je da pravim ploče, da ih ljudi kupuju i imaju kod kuće, a da ja nisam obavezan da se slikam zbog toga. Iz koje se frustracije u Sarajevu krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih ulazilo u rock’n’roll? U rock’n’roll se uvijek ulazilo sa vrio jednostavnim razlogom, zbog toga što su djevojčice više volele gitariste od automehaničara. To je svuda isto i nije ništa tajanstveno. Kasnije, ovi što su talentovaniji nađu neki motiv više u svemu tome i ostanu. Kad vrtim film unazad, sjecam se da sam sa petnaest godina svirao u kafani. I kad sam uspio, onda sam rekao: Stani, to sam već odradio jednom u životu i više se nikad neću vratiti u kafanu, makar morao biti profesor filosofije. Sa osamnaest sam bio profesionalac u inostranstvu, tako da posle nisam imao želju da ponovo radim u inostranstvu. A tih sedamdesetih godina Sarajevo je imalo jednu atmosferu koja je bila jako zgodna, atmosferu strahovitog miješanja umjetnika. Mogao si na istom mjestu naći pjesnike iz te generacije koja je vjerovatno najbolja, generacija Rajko Nogo, Dušan Trifunović, Radovan Karadžić... svi su oni bili krug oko kojeg se recitovalo i pjevalo za istu publiku. Praktično, istu publiku koja je išla na vjeceri poezije, posećene jednako kao i muzika. Sjećam se maratona poezije... E, iz te atmosfere je izašla jedna generacija pjesnika koje mi danas znamo kao najveće i najznačajnije pjesnike sarajevske i ovih muzičara koje danas znamo, u širokom potezu, od Indeksa pa do recidiva, grupa koje su izašle iz Sarajeva posljednjih par godina. Šta je tebe odredilo kao muzičara? Kako se sad osećaš kad si gitaru zamenio kompjuterom? Kao klinac sa šesnaest - osamnaest godina u mozak sam uvaljao toliko puno LSD-ja, da moj mozak nikad nakon toga nije radio ljudski. Od mog mozga nikad nisam očekivao neke ozbiljne akcije, tako da nikad nisam ni sjeo da učim nešto ozbiljno. Studirao sam filosofiju i sociologiju zato što je to bilo na pragu neke ne baš naročito ozbiljne nauke, da se ne mora baš nešto strogo raditi. Kasnije sam strogo svjesno odgajao svoje neznanje kao poseban oblik znanja. Ja objektivno imam malo mozak koji je nekooperativan, ali još kad mu dodam da radim na tome, onda dobijem minimalna zanatska znanja. Ali, to mi omogućuje da budem otvoren za mnoge stvari. Vjerovatno mogu da sintetizujem slobodnije nego neko drugi ko je specijalista. Neko ko ne zna, u mogućnosti pravljenja sinteze mu se otvaraju čuda. Znanje je uvijek težnja ka poznatom. Razlika između školovanog i spontanog muzičara je u tome što muzičar uvijek što savršenije ispunjava postavljeni zadatak. Moja srećna okolnost je taj invaliditet mozga i što svijesno konzerviram talenat. Srećom, uvijek smo imali dovoljno para da platimo nekoga ko zna što meni treba, tako da sam uvijek imao najbolje muzičare, dirigente. A moja uloga je bila da sve to duva oko mene. Ja sam imao pauzu kada sam se vratio iz Italije i upisao fakultet. Pola godine nisam uopšte svirao. Tek na četvrtoj godini nekom je palo napamet da idemo nešto da snimamo. Malo je falilo da postanem nesretni profesor marksizma. E sad, ispalo je da sam ja neko ko ima sretne struje oko glave, sve što radim odmah uspjeva, tako da je i to uspjelo sa ljudima sa kojima sam ja prije toga bio u inostranstvu, Bebekom i Zoranom... Prije nas objektivno niko nije mogao da živi od rock’n’rolla. To je naš patent. Svi su, onako, svirali uz studije, a posle, zna se, radiš neki normalni posao. Niko nije blesav da se tim zamajava cijeli život. Tako da smo mi praktično izmislil da se može od toga živjeti. Kada si postao svestan da se moraš nositi i sa stvarima mnogo većim nego što su pesme - sa slavom, obavezama, predrasudama i novim situacijama za celu jugoslovensku kulturu? Imam osjecaj da je prvih pet - šest godina prošlo strašno brzo. Mi smo oko prva dva - tri LP-ja bili praktično po tristo dana na turneji. A kad si na turneji, dovedeš se u stanje savršeno dobro raspološenog idiota i to je bolest svih rock’n’roll bendova na svijetu. Neprekidno ideš iz hotela u hotel, na tristo dana praktično. Promijeniš sto pedeset žena. To te vodi u jednu vrlo zabavnu idiotiju. Praktično nemaš dodir ni sa jednim problemom. Izuzev jednog jutra, kad ti to sve dosadi, kao što je meni na kraju dosadilo. Život tinejdžerske zvijezde je svuda u svijetu isti. Ludilo, alkohol, budalasanje... Kad se danas u to vratim... nije zgodno ni sve sada pričati. Možes zamisliti čitav taj period koji je podrazumijevao par tih ekskurzija na Istok. Na Istoku su se naše ploče prodavale na crno, uvijek smo bili poznati, naša muzika je tada bila ispred. Šampanjac, kavijar, ludilo cijeli dan... Pogotovo ta turneja gde je Mića zamenjivao Ipeta, pa je bend dobio takvu dozu alkohola. Onda ta snimanja u inostranstvu. Pošto smo jos imali ugovor sa “Jugotonom”, onda je to bilo “daj da im potrošimo još para, da baš ne uživaju do daske”. Podrazumijevalo se da snimamo dva debilna snimka u RCA studiju u Njujorku, gdje je snimao Karajan, sa pokretnim plafonima. Mi smo tu snimali vječna i značajna djela kao što je “Milo-Milo-Milovane,” koja od čistog instrumentarija ima jednu harmoniku i mandolinu. Tako, iz cistog pašjaluka. Ali znao sam dobro šta će se desit i onog trenutka kad se neko od mojih upetljao sa drogom ili maloljetnicama. Sve se moglo raditi kod nas, samo se nije smelo imati posla sa drogom, da droga bude na turneji. Ne zato što sam ja puritanac, ili što ja to ne bi, već zato što sam znao da nam je odsjek za drogu u svakom mjestu za petama. Čak su nam dolazili u garderobu i predstavljali se. To je nešto što je tada bilo u opisu radnog mjesta svakog odeljenja za drogu u Jugoslaviji. “Vidi kume šta ovi imaju u bubnjevima”. I onda Ipe stvarno stavi drogu u bubnjeve, i to ni manje ni više nego tri kile. To sudenje je bilo pretjerano, vjerovatno u želji da preko jadnog Ipeta vaspitaju sve ostale milione. Iz svega, Ipe je izašao kao velika žrtva, nakon čega se nikada nije oporavio. Jer, objektivno, nakon ta dva zatvora, tih godina u Zenici i Foči, on je izašao sa jednim gadnim iskustvom. Afere su išle same od sebe... Koliko ploča, toliko afera. Međutim, ova afera sa drogom mi je najteže pala. Zato što je neko pao kao lična žrtva. Ostale afere su bile obične, zabavne. Zbog jedne afere si otisao na radnu akciju. Mislim da smo tad krenuli na radnu akciju zato da probamo malo da uvedemo disciplinu u cijelu stvar. Ne znam zbog čega, ali ja vjerujem u ram, okvir za stvari. Pogotovo u ram za ljudsku slobodu. Tako da ne znam šta smo u to doba radili, ali sam imao žestoku potrebu da se vratimo negde gdje nam je postavljen neki okvir koji je mnogo uži od onoga u kojemu mi uživamo. Mislio sam da nam to treba za nešto. Išli smo na radnu akciju na kojoj smo radili, nismo svirali. I dan danas mislim da je to bilo korisno. Bez obzira kako se danas iz ove perspektive gleda na socijalističke akcije, mi smo to koristili za privatne svrhe. Vratimo se u osamdesete godine umro je Tito. Kakav je tvoj odnos prema njemu? Ja sam uvijek volio taj socijalistički kič. To je uvijek bilo dirljivo, kič, toliko dirljivo neukusno da mi je bilo drago. Sa Titom nikada nisam imao direktan susret. Nas su doveli da jednom sviramo za njega pod vrlo mučnim okolnostima i svirali smo jedno deset - petnaest sekundi. Možeš zamisliti kako to izgleda kad tu sviraju Bijelo dugme, orkestar, hor i balet HNK. Tito je bio i otišao i onda smo mi ostali sami, tako da ja nemam iskustva koji su drugi muzičari sa njim imali, sjedili i cugali. Ali, kada govorimo o tom kiču moram reći da mi je on uvijek bio tako sladak da nisam mogao biti zločest prema tome. To je bilo toliko dirljivo neukusno da ti je moralo biti drago. Ja sam volio njegov kožni kaput koji od čovjeka odmah napravi direktno spomenik. Ulazile bi i izlazile stvari iz ormara, ali je kod mene uvijek ostajao taj kožni kaput u kome odmah postaješ spomenik, taj sam zadržao mozda deset godina. Od Zdravka sam dobio na poklon sat na kome se Tito pojavljuje i nestaje. Moja se mama volela oblačiti kao Jovanka, sa onim punđama. To mi je sve izgledalo kao domaće, to bi svako uradio da je na njegovom mjestu. Zato mi je to bilo dirljivo. Nije uradio ništa što neko drugi ne bi. Svaki bravar bi svirao klavir, svaka žena bi se držala kao Jovanka. Imao sam neke veze sa manekenima, pa je tu bila neka gospoda koja je Jovanku oblačila. Ova joj sašije, a ona uzme pa joć malko doćije šljokica. To mi je bilo tako slatko. To bi isto i moja mama uradila. Onda sam imao veliki stan nakrcan tim kičem. To sam volio. Velike Lenjinove plakate koje sam dovukao iz Rusije. I Marksa. I to sam delio okolo. Plakate i zastave. Primetno je da izbegavaš razgovore o roditeljima. Nisi hteo da ih u sve mesaš ili je nesto drugo po sredi? Činilo mi se odviše patetično. Recimo, moj je otac božji covjek i njega mi je gre’ota dirati. On se poslije svega vratio u svoje selo kod Križevaca. Sad pomalo svira violinu. On je, inače, bio... vojnik. Imaš li neku njegovu karakterističnu crtu? On nije bas redovao kako treba. Penzionisan je kao pukovnik ili potpukovnik što i nije “uredno” ako znaš da je iz rata izašao kao borac... On nije bio tipičan vojnik, malo je na svoju ruku i da tako nije, on bi do penzije dalje stigao... Od njega sam naslijedio dobro raspoloženje. Neprekidno sam dobro raspoložen i neprekidno pjevusim. U kakvim si okolnoslima odrastao? Između Srba, Hrvata i Muslimana. Tako mi i ostatak života protiče u sličnim okolnostima. Ja sam zbog najpovoljnijeg poreza bio prijavljen u Sloveniji. Volio sam Sarajevo više nego išta na zemaljskoj kugli, čeznuo za njim kad god sam na duže vrijeme odlazio, ali mi je bilo jako glupo da u njemu plaćam takav i toliki porez. A onda, jako se veselim što je “Đurđevdan” najvažnija pjesma u mojoj karijeri. Ima nekakvog uspjeha u svijetu, zapravo se cijela muzika filma “Dom za vešanje” bazira na toj pjesmi. Veseli me što je vremenom zaboravljeno ko ju je komponovao već se pjeva po kafanama kao narodna. A to se dešava jednom u karijeri nekog kompozitora : da napiše, a da se ne osjeti da je pisano nego da je nastalo samo od sebe. Drago mi je da Srbi tako vole jednu moju pjesmu. Sve je u životu tako isprepletano. Kad prođe ovaj užas, u kojem se svi ljute na posljednjih 50 godina, ispostaviće se, zapravo, da tu ima puno stvari za pljuvanje, ali da je 50 godina u istoriji naroda koji žive na ovom prostoru ostavilo traga. Jer je nemoguće da se Srbi i Hrvati toliko dugo mješaju, Muslimani i Srbi, Hrvati i Muslimani, a da joć uvijek zadržimo sve stare predrasude kao i prije 45 godina. Ne mogu da shvatim da postoji bistar Srbin ili bistar Hrvat koji misli da su svi Hrvati radili prekovremeno u Jasenovcu ili da su svi Srbi četnici. Predugo smo se miješali da bismo bili toliko netolerantni. Dugo si vešto izbegavao politiku sa obrazloženjem da nemaš šta važno da kažeš. Smeta li ti što danas svi na svakom mestu imaju da svima bez puno tolerancije i uvažavanja, kažu puno toga? Politika je nešto što zbilja Jugoslavenima radi strašne stvari. Ne samo pod vlašću komunista. Hiljadu godina glupe i grozne politike. Ja ne znam uopćte kako baš ovim narodima polazi za rukom da imaju tu vrstu prokletstva da im se uvijek događaju jedne iste stvari. Uzgred, ne mogu da shvatim da kod naroda koji važe za bistre uvijek prolazi ta fora. Žalosno što ovi narodi nikad nisu doživjeli da politika radi nešto dobro za njih. Tako da je normalno da svi misle i govore o politici kad im radi o glavi. Mislim da nije trebalo da pravim išta što ima veze sa politikom. Znaš kako, sa godinama mi je bilo teško odoljeti. Sada neke stvari imaju opravdanja, mada su neke anticipirale neke druge, neke su bile ispred svog vremena tako da ih je teško proglasit za glupe. Vrijeme kada smo Tempo i ja pjevali „Padaj silo i nepravdo“ bilo je pet godina prije nego što je Jugoslaviji palo na pamet da treba silu i nepravdu rušiti. Kad sam imao „Ovdje neko neće čopor naći ko ne nauči urlati“. Ja sam, na žalost, doživio da mi se pjesme realiziraju. Nisam sretan od toga. Volio sam da su mi ploče nastale iskljucivo od ljubavnih pjesama. To bih zaista volio. Kako se, sa ove distance, sećaš albanske pesme, obrade himne „Hej Sloveni“, “Lijepa naša, tamo daleko“, „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“? Pravo da ti kažem, ne mogu tačno da se sjetim šta me je rukovodilo kad sam radio te pjesme. To samo od sebe, valjda, izađe. Čini mi se da sam se zapitao zašto da ne probam nešto na albanskom, pošto već imamo tu poziciju, možda neko zapamti dvije - tri riječi. Sjetio sam se da su u vojsci, negdje u ćošku, uvijek Albanci sami za sebe pjevali “roka mandolinen,” tako da sam kod ovih koji su prevodili nešto što sam ja pisao, insistirao na tim riječima koje svi pamtimo iz vojske. Ne vjerujem da je bila kakva naročito veća namjera pošto u to vrijeme niko i nije imao podjelu sa Albancima. Moja je namera bila da probam da neko nauči nekoliko albanskih riječi. To mi je poslije donijelo to da ima u Zagrebu jedna burekdžinica koju drži Albanac, pa nikad neće da mi naplate burek. U Skoplju takođe... Ostavilo je neki trag. Cijela ploča “Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo” imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude zaokružen, medutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamisljeno da se pojave svi državni neprijatelji na jednom mjestu. Pisao sam “Ruzica si bila” za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Miću Popovića, htio sam da pjeva Tempo... Ta ploča je bila zamišljena kao jedan takav koncept. Ali, čim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, Udba je odmah počela da prati menadžera Raku, nakon sastanka sa Vicom u Zagrebu njega su uhapsili na aerodromu u Sarajevu. Ja sam išao na sastanak sa Mićom Popovićem, a onda me molio direktor “Diskotona,” pošto je on znao da me prate, da se ne upuštam u to. I Mićo mi je rekao da sam premlad da pravim probleme bez velike potrebe. Onda je to bilo i tehnički neizvodljivo. Niko nije htio da stampa plocu na kojoj pjeva Vice Vukov, a na omotu ima Miću Popovića. Nisam imao šta puno da mislim hoću ili neću, jednostavno, nije bilo tehnički izvodljivo. Nit’ je iko htio da snima Vicu u studiju, nit je iko htio da štampa omot sa Mićom. Stvar je tako ostala sa Tempom, da pjeva sa horom iz sarajevskog sirotišta „Ljubica Ivezić“’. Taj dom za napuštenu djecu, blizu mog stana u Sarajevu, često se pokazuje na televiziji. Moj plan je bio da Tempo sa tom siročadi pjeva “Padaj silo i nepravdo”, što je on rado prihvatio. Moje iskustvo iz tog susreta je zbunjujuće: srećeš jedan mit, a zapravo ustanoviš da su junaci iz svih ratova vrlo slični. Tempo je jedan energičan čovjek, vjerovatno u ratno doba jako dobar ratnik. Kad je ušao da samnom otpjeva jednu takvu pjesmu nije bio zaveden ničim, nego je to njemu odgovaralo u jednom malom njegovom ličnom konceptu. Tako da mi je to ostalo kao nešto vrlo zgodno. Kad je izašla ta ploča, onda su svi mogući komiteti sjeli da objasne da li je to “pljuni u šake pa pjevaj”, ili je to ono ne daj Bože. Stiglo je do Mikulića, mada ja nisam imao takve namjere. Tu turneju smo uvijek počinjali sa himnom. “Hej Slaveni” je jedna vrlo lijepa himna, jedna od rijetkih lijepih, šteta samo što liči na poljsku. Ali, kao i sve nave lijepo lici na nešto sa strane. Muzički je jako fina, tako da sam uvijek u mraku dok je himna svirala imao to intenzivno osecanje. “Tamo daleko - Lijepa naša” - to je takode linija koncepta, da se u red stavljaju stvari koje su u neredu. Slučajno sam svirao te dvije melodije i ustanovio da su ideološki, ili u bilo kojoj drugoj konotaciji koja oko toga ide nespojive, ali ako ih staviš kao dvije melodije, jednu pored druge, one imaju logiku koja stoji, čak nenarušivo stoji. Nekom ko ne zna da su to “Lijepa naša” i “Tamo daleko” to ide, čak mislim da u jedan film koji sada radim stavim to kao lajtmotiv. Jer, to je toliko prirodno, da se taj jedan početak durski, hrvatski, poslije nastavi u molski smirujući, srpski dio, jedna jako lijepa melodija ispadne od svega toga. Ja sam mislio da je cijela gužva nastala oko te pjesme, međutim, nije. Sve neprijatnosti koje su bile na toj turneji donio je “Đurđevdan” koji su navijači “Zvijezde” počeli da pjevaju kao himnu, po stadionima. U momentu kada su “Lijepa naša” i “Tamo daleko” slijepljene, nisu proizvodile nikakvu naročitu odbojnost, jer sam ja to radio sa klapom “Trogir” i ”Prvim pjevačkim društvom”. To je islo ko mlijeko. O filmu i drugovima koji su te u sve gurnuli. Šta si našao unutra? Prvo sam našao: da nisam ja odgovoran za sve što je u dobrom filmu divna pozicija, a u lošem filmu jeziva. Jer, samo u dobrom filmu možes napraviti dobru muziku. U lošem filmu, ako napraviš ne znam kakvu muziku, niko je neće čuti, tako da se to otpiše jer nije sva odgovornost na tebi. A u dobrom filmu je zgodno jer ipak pokupiš malko slave. Mada, za nekog ko nije imao biografiju poput moje, da mu se ego najeo i prejeo, to je pozicija koja bi malko smetala jer svu slavu i pare uglavnom nosi režiser. Ja nisam htio ranije prije Emira da radim filmove jer mi je oduvijek bilo premalo slave. “Dom za vješanje” sam radio džaba, čak mi se čini da sam ja i platio snimanje, ali sa velikim zadovoljstvom jer sam oduvijek bio njegov fan. Objektivno, sa Simketom nije imao neku komponovanu muziku u filmovima, nije ni imao potrebe. Uglavnom, ti pariski režiseri su uvijek shvatali muziku kao neko ortopedsko pomagalo i nastojali su da budu malo bolji od situacije. Tako da smo tek u “Domu za vješanje” mi radili jedan demo pa je poslije izašla dosta zgodna muzika. Da li se sećaš poslednje turneje? Poslednje turneje se sjecam kao vrlo mučne. Mislim da je prvi koncert bio negdje ovdje. Valjda, Sremska Mitrovica. Između nas u mraku na binu, mislis nema ničega u tom mraku osim publike, a čujeć prvi put taj fon „Srbija“, „Srbija“... Upale se svjetla, a ono prepuno srpskih zastava, nešto sasvim novo. Kao po ironiji, sutradan sviramo u Hrvatskoj. Isto mrak i iz mraka hrvatske zastave po dubini. Kamione smo imali išarane sa “Srbija uber alles”. Posle to isto u Hrvatskoj. To je bilo prije skupova, demonstracija. To se prvi put vidjelo po našim koncertima. To je nešto što mi je pravilo strašno mučan utisak i jedva sam čekao da se završi ta turneja. Šta ti je ostalo neurađeno u Bijelom dugmetu? Ne vjerujem da ima nešto. Sanjao sam da negdje ostanem na putu, recimo na Tajlandu, Filipinima. Htio bih da brodom odem na južna mora... Putopise bi trebalo zabraniti, oni su opijum za narod. Imam osjećaj da neko potplaćuje te ljude da pišu takve putopise samo da ljudi nigdje ne bi sami kretali. Umjesto da putuješ oni tamo putuju umjesto tebe pa ti to prepričavaju. Sve je sračunato: da si sve manje životinja, a sve više biljka. Oni bi da ti uvale korjen i da tu kao kreten sediš. Raspadu Bijelog dugmeta sličan je epilog i druge Jugoslavije. Tvoja muzika je obeležila te njene poslednje godine. Sa ove distance čovjek bi mogao postaviti događaje koji su tekli paralelno. U ono doba, ko je mogao misliti da će stvari u Jugoslaviji teći baš u tom pravcu. Vjerovatno bi se mogl i videti simptomi toga što će se desiti. Sad, ne bih mogao da zamislim Bijelo dugme čak i da nema veze sa mnom. Ne mogu da zamislim jednu takvu grupu u ovim okolnostima. To je nešto što je jednostavno išlo uz to vrijeme. Ne mogu da zamislim da neko ponovo pravi grupu, počne da svira, da izdaje ploče. To je tačno nešto što spada u jedno prošlo vrijeme i to je završeno, gotovo. Kako ti izgleda sudbina prognanog? Neki za njom čeznu. Ja ne. To je pasija ovih mediokriteta da od sebe nešto naprave, da svoju sudbinu po tome izdvoje. Kako bi voleo da se pamti era Bijelog dugmeta? Čitave generacije sada otkrivaju staru muziku, Stonse, Bitlse, ali to ne znači da će se to ikad kao muzika još jednom vratiti. To se neće desiti. Ali će se, sve više slušati stare ploče. Tako i Bijelo dugme. Šta je sad tu ironija... Ja sam sad došao iz Rima gdje su svirali moja dva kvarteta, sad su u Parizu svirali jedan moj kvartet. Nalazim se u strašno smiješnoj situaciji. Nekog iz ordinarno sub - sub kulturnog miljea na drugom mjestu stavljaju u etabliranu kulturu. U Rimu moj mali kvartet svira vjerovatno najbolji gudački sastav na svijetu (Balanesku). Neugodan osjećaj. Posle Bijelog dugmeta u inostranstvu radiš sa mnogim slavnim i poznatim ljudima. U tom odnosu, osećaš li se indiferentno što dolaziš iz jedne male zemlje, iz male muzike, ili ti tvoj rad omogućuje slobodu? Prvo, ja sam došao u inostranstvo ne svojom voljom nego po sili događaja. Praktično sam bio penzionisano lice. Nisam više htio da radim, bilo mi je dosta. Otkrio sam, bez obzira koliko to sad grubo zvučalo i bilo neumjesno reći, da je rat nešto kao prirodan proces koji pomjeri u zglobovima stvari koje su se uzglobile. Nastanu isčasenja iz kojih počnu da se rađaju nove stvari. Ja nikada nisam volio da radim. Moja biografija je tipična biografija lenjivca. Kao penzioner sada sam otkrio da volim da radim. Ja nikad nisam u životu radio izuzev u posljednje dvije godine i to je došlo kao direktna posljedica rata. Kao direktnu posljedicu rata zatim imam i to da više nemam zavičaja. Kad govorim zavičaj, za nekog ko piše pjesme, to ima drugačije konotacije nego za nekog ko je samo napustio kuću. Naravno, ja sam napustio i kuću, nije bitno. Ali sam ostao bez zavičaja u svakom pogledu. A to je za nekog ko piše pjesme jedno sakaćenje dosta ozbiljno jer ja ne mogu više da pišem pjesme, ne mogu da ih pišem na svom jeziku. Zbog toga ja sad samo recikliram pjesme. Živim vani i kad Igiju dadnem pjesmu “Na zadnjem sjedištu mog auta”, on od toga kao poticaj napravi “In The Deathcar”. Ja sam, dakle, prinuđen da od toga napravim kompromisne derivate, ne mogu vise da kontrolišem svoj materijal od početka do kraja. Isčašen iz svog zavičaja, tog nekog kulturnog, mentalnog i emotivnog, u prvo vrijeme sam bio uplašen i zgrožen da bih sad počeo da uživam u tome. Sad kad pogledam unazad, sad doživljavam svoj grad i svoju zemlju kao nešto što mi je postavljalo okvire koji su objektivno mali i u kojima sam ja uživao. Jugoslavija je nešto gdje kad prdneš tvoj prdež ti ne smeta, ali ti je tuđi grozan. Tako kod nas izgleda. To je prdež koji ti, nažalost, prija. Zbog te prijatnosti ti ne izlaziš iz tih okvira. Ali, objektivno kad pogledaš tu je bilo ljudi sa dovoljno talenta da izlaze ranije nego što izlaze. Da sam ja izašao sa dvadeset godina, ja sam mogao da pomjerim stvari sa puno više snage nego što ih sada pomjeram. Ali, gledajući na to tako, sad sam izmješten iz svog mjesta, više nemam zavičaj - počeo sam da uživam u tome. Kao prvo, oslobodio sam se svega što mi je bilo kao balast, a to su kuće, stanovi, automobili, jahte, i ostao sam bez ičega. To mi je došlo kao takvo divno olakšanje da ga ne mogu ni opisati. Obećao sam da neću više nikad ništa da imam. Sad sam slobodan da idem gdje god hoću. Imam taj mali stan u Parizu, ne računam ga kao neku imovinu, gdje s vremena na vreme nešto malo radim, čak nemam ni veliki auto. Imam mali auto u koji stavljam svoju opremu i idem da radim po bijelom svijetu. Osjećam se slobodnim kao nikad dosad. S tim gubitkom imovine izgubio sam sve što me je vezalo za jedno mjesto, što doživljavam kao jedno strahovito oslobođenje. Jedan film sam radio malo u Izraelu, malo u Monaku, jer sve ovo moje ja stavim u tri koferčića i putujem tako. Sad je tehnologija tako zgodna da možeš raditi kao pisac ili slikar. Uzmeš svoj štafelaj i premjestiš ga bilo gdje. Jedan film radim malo u Londonu, malo u Skoplju, pa dođem u Beograd. Išao bih vjerovatno i u Zagreb, ali mi nisu dali tamo. Doći će vrijeme kad ću i tamo moći, jer imam puno muzičara sa kojim volim da radim, omiljene muzičare, studija, adrese, isto kao i ovdje. Tako da vjerovatno nikad neću imati imanja i to je ta dobra strana rata. Zahvaljujući ratu ja sam sebi malo pomakao granice. Cijeli život sam pokuvšavao da ispitam granice u daljinu - pa sam plovio brodom preko okeana, u visinu - pa sam sa alpinistima bio na 6500 metara, pa putovao oko svijeta... Svaki čovjek provede život provjeravajući gdje su mu granice, na koju stranu. Ali te granice grada u kojem živiš imam osjećaj da vrlo malo Jugoslavena provjerava i to su granice na koje svi mi pristajemo nesvjesno. I, da nije rata, ja nikad ne bih izašao iz njih, jer nisam imao potrebe. Bilo mi je slatko, onako ususkan u to moje malo Sarajevo. Sad kad xxxš šta mi je rat uradio, ja sam veliki ratni profiter zato što me je oslobodio onoga jezivog balasta koji sam imao, a to je to što sam stekao kroz Bijelo dugme - jezivi balast slave, imanja i imovine. Stvari koje su bile zapravo najdragocjenije u svemu tome, a to je desetak ozbiljnih prijateljstava, tridesetak dragih poznanstava, to stoji i dalje. Tako da ne mogu da se žalim. Došao sam u najbolje godine, pa ću verovatno sad napraviti najbolju muziku. Nemam više obavezu da budem poznat. Živim u Francuskoj, imam skoro trostruki zlatni LP tamo, a niko me ne pozna. O tome sam cijeli život sanjao. Sjećam se miksa za “Uspavanku za Radmilu M” u Londonu. Ulazi cile sa tašnom. Ko je to? Čovjek iz Pink Flojda. Mogao si ga sretati hiljadu puta u metrou, a da ti ne padne na pamet da on prodaje dvadeset miliona ploča svake godine. Uvijek sam sanjao takvu karijeru i sad mi se to napokon desilo. Da nemam nikakvu obavezu, nigdje da se slikam, nigdje da govorim za novine, a da moja ploča stoji. Što je najlepše, ljudi kupuju ploče sa materijalom na kome ne moram ništa da lažem. Ja sam ovdje morao ponekad da lažem, pravim te neke vještačtke konstrukcije, te neke Frankenštajne nalijepljene. Moje su ploče sad prirodne, ti moji Frankenštajni koje danas radim su prirodniji sad ću tek napraviti dobru muziku. Sada radim jer mi je lijepo na poslu. Naravno, iz one panike da ću umrijeti od gladi radio sam tri filma u Francuskoj u godinu dana, da slučajno ne budem gladan jer nisam navikao da budem siromah. Sad već više nemam to i sad radim samo dobre i izazovne filmove. Ne znam čime bih sad mogao biti zadovoljan. Možda sam najzadovoljniji time da smo omogućili jednu sintezu, i omogućili da eventualno nemamo srama od onoga što smo. Ja se sjećam; prvi put sam to doživio kao intenzivnu emociju na MTV-ju, na dodjeli trofeja. Možes zamisliti kako to izgleda, kakva je to bulumenta svjetskih zvijezda. I usred toga se pojavila Ofra Haza. Izašla je bez ikakve pratnje u svojoj nošnji i sama otpjevala narodnu pjesmu. Cijele večeri je bilo jako puno dobre muzike, ali ono zbog čega sam ja rekao: Bože, što mi nemamo ovo? Jer to sa koliko je ona uvjerenja i ponosa pjevala tu svoju pjesmu. Ponosna što pjeva pjesmu iz Jemena kojeg je teško naći na mapi, ali njeno uvjerenje da je to što pjeva dobro, da vredi pjevati upravo na toj večeri - to je nešto što je nama oduvijek nedostajalo. Ja vjerujem da bismo neku malu zaslugu oko toga mi eventualno mogli imati. Naravno, kako mi od svega inače pravimo karikaturu, tako je i sada taj naš ponos prešao u karikaturu.Naš opšti ponos nacionalni u svemu i ponos nacionalni u muzici doveden je do karikature, zbog koga ćemo svi izgubiti glavu, ali će nam oko toga neka mala zasluga vjerovatno ostati. A to što nekih par ljubavnih pjesama još uvijek pase nekom paru od prije deset godina to i svi drugi imaju, lako je naći pjesme za koje se ljudi vezuju. U francuskom listu kažeš da ti je majka Srpkinja, otac Hrvat, žena Muslimanka, i da ti jedino možeš biti Jugosloven. Posle svega, ima li smisla izjašnjavati se tako? Pa, ima. Jugoslavija postoji . Što vrijeme više prolazi i što je rat gori, to ti vidis da to nije do te mere bilo nista i ni iz čega. Nije to bilo tako neozbiljno kako bi svi sad voleli da prikažu. Jugoslavija je imala i ne baš tako kratku istoriju za jednu državu na Balkanu. Meni ništa ne znači kako se politika kreće. Nije politika moj zavičaj. Moj zavičaj su stvari koje nemau veze sa politikom. Jugoslavija kao nešto što se politički definiše mene i ne interesuje. Ja govorim o Jugoslaviji kao mom emotivnom zavičaju. A Jugoslavija kao moj emotivni zavičaj zbilja postoji. Jer, ja se dobro osećam svuda, imam uspomene iz svih djelova te bivše Jugoslavije. Ni prije kad sam govorio “Jugoslaven” nisam mislio ništa politički. Uvijek sam razlikovao geografski i politički pojam od mog emotivnog zavičaja, odredišta koje priznajem. Izjava “Nikad se neću vratit’ u svoj rodni grad” izazvala je veliki publicitet. Sada se sve više govori o izmeštenom Sarajevu u svetu. Može li se taj karakteristični duh Sarajeva izmestiti, preseliti? Ne verujem da se taj duh može izmjestiti. Prije svega, Sarajevo neće stati sad sa nama, mojom generacijom koja je otišla iz njega. Kad bi to i stalo, ništa ne bi značilo. Ne znam kako će izgledati Sarajevo sa svojom sljedecom generacijom. A ovo izmješteno Sarajevo... Jedna generacija koja je uradila to po čemu bi se Sarajevo moglo okarakterisati tako kako ga ljudi raspoznaju, premeštena na jedno drugo mjesto pokušaće, u nekim drugim kodovima, da govori stvari koje inače ne bi govorila. Ja to znam po ovima oko mene, bliskim. Samim tim što je rat i što smo izmješteni, svi su nekako bolji i bistriji. Ako je znači, to Sarajevo izmješteno pa ponovo nastavilo da živi, onda to već više nema veze sa Sarajevom kao Sarajevom. Jer, recimo, biti talentovan u Sarajevu to je značilo biti jako prilagođen Sarajevu. Sarajevo je jako mali grad, to nije Beograd, nema taj kapacitet da, recimo, podnese zvijezdu. Tamo zato niko nije mogao biti zvijezda . Kao metafora ti može biti to što Kusturica dobija u Kanu nagradu, a za to vrijeme popravlja parket u stanu. To je bio jedini način da čovjek bude Sarajlija, da ničim tom gradu ne stavlja do znanja da je veliki i da to što ti rasteš izvan njegovih gabarita svojom veličinom nećeš i ne smiješ povrijediti njegove gabarite. To je bila karakteristika tog grada. Danas kad vidiš te ljude i kad ih premjestis u gradove gdje su gabariti veći oni mogu da puste duši da leti. Tako da to više nisu Sarajlije u tom smislu. Biti Sarajlija značilo je shvatanje te jedne discipline kako se ponašati u malom mjestu. Biti veliki, biti kao slon u staklari a paziti da ništa ne polupaš od stakla. To je značilo biti Sarajlija. A kad izađes odatle, ti više nemaš tu obavezu, tako da sada vidiš u raznim oblastima da su ljudi doživjeli da im polete karijere. Ne mislim samo oko muzike, tu su i poslovni ljudi koje je Sarajevo takode limitiralo. To je ipak malo mjesto. Kad ovako pogledaš, kroz istorijske događaje u njima kažeš: Bože, kakav li je to grad? Ali, to nije ništa, malo mjesto, tebi drago, ali malo mjesto. Za sebe si nekad govorio kako te Jugosloveni zamišljaju kao idealnog zemljaka,”lopužu koju nisu uhvatili”. Kako bi se sada definisao u očima puka? Ja sam se izmakao iz sfere tog interesovanja svakodnevnog. To je nešto o čemu sam oduvijek maštao, a to je da me ljudi ne prepoznaju na ulici, da se izmaknem iz situacije tekućeg popularca. Ta potreba da neko svake nedjelje bude popularan, to je nešto što me je vrlo zamaralo. Ne vjerujem da sam neko o kome se sada misli. A vjerovatno stojim tamo negdje, sa ljudima oko sebe, kao neka slatka uspomena. Mi sad ne trebamo nikome ovde. Šta će ovdje sada neko ko piše pjesme? Vjerovatno, jednog dana kad zaustave rat i kad sve to skupa prođe, trebaće im nešto čime će se ponositi. I, vjerovatno, Kusta, ja i par ljudi po svijetu radimo to nešto da bi se ovi ludaci ovdje imali ponositi nečim jednog dana.

Translate text:

All times are GMT + 2 Hours

View next topic View previous topic Page 1 of 1 Bijelo Dugme Forum / Community Forum Index -> Bijelo Dugme Artists ~ Goran Bregovic
Downloads Rules Memberlist Usergroups Shoutbox Guestbook Links Contact Form

Jump to:

You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot vote in polls in this forum

Protected by phpBB Security © phpBB-TweakS
phpBB Security Has Blocked 194 Exploit Attempts.
// Template by Mike Lothar & modified by LA3 Productions